"Efendija, ja ne branim. Ako hoće neka ide!"

Piše: Hašim Zahirović

U mekteb. Ja ne znam šta treba za promijeniti krov. Ne znam ni mnogo šta drugo. Ali znam da uspjeha u mektebu nema bez motivacije djece od strane roditelja, bez pozitivnog stava njihovog društva i bez materijalne podrške od strane džemata.

Vi znate dobro kako uspijevate motivisati dijete da uspije  u školi. Da bi dijete išlo u mekteb a pogotovo uspjelo u mektebu potrebno je puno više. Da bi dijete samo došlo i bilo redovno potrebno je da imam obavi jako puno poziva, da posjeti one roditelje do kojih je moguće doći kada to odgovara i imamu i roditeljima, da ubijedi roditelje i članove džemata da je važno da djeca dolaze u mekteb, da budu redovna ali i da nauče osnovne stvari da bi znali pravilno komunicirati sa Allahom dž.š., sa drugim ljudima ali i sa samima sobom u izazovima koje život nosi.

Svaki imam radi sa čitavom školom djece, koja ne moraju biti redovna, ne moraju naučiti niti ponoviti što su već naučili i koja mogu prestati dolaziti u mekteb kadgod im se prohtije i bez ikakvog valjanog razloga. Više puta trebalo bi da radimo sa djecom čiji roditelji, kada ih upitaš o razlozima zbog kojih su njihova djeca neupisana ili samo neredovna u mektebu, odgovaraju, s punom odgovornošću, ponosno: „Ja mu, efendija, ne branim. Ako hoće neka ide."

Hvala Allahu dž.š. da imamo roditelja koji djeci ne brane doći u mekteb. Još kada bi ih poslali.  

Sa završenim mektebom neće dobiti posao

Sa završenim mektebom neće dobiti posao. Ni u okvirima Islamske zajednice u BiH, to što neko nije pohađao mekteb, nije nikakva prepreka da bude na visokim položajima u strukturama džemata, medžlisa. To što roditelj ne upisuje i ne šalje dijete u mekteb, kao da  nikome zvanično nije važno. To što neki od imama smiju i prozvati i pozvati roditelje da svoju obavezu odgoja djeteta u islamu podijele sa stručnim i pouzdanim imamom, to nije ništa zvanično sa bilo kakvim posljedicama za one koji se ogluše o takve pozive.

Ako je iskreno, ljudima iz institucija IZ- e,  mekteb na prvom mjestu u radu Islamske zajednice,  moralo bi se pokušati motivisati i roditelja i dijete i putem dobrog starog i nezamjenjivog materijalnog interesa. Iz kojeg fonda? Zašto ne ostaviti 5 % u džematu od zekata i sadekatul-fitra i iz toga, na Allahovom putu (fi sebilillah), one čija srca treba pridobiti (vel-muelleffeti kulubihim) motivisati da nauče ne biti u ropstvu (fir-rikabi), neznanja i dušmana i da nauče kako znanjem i propisima islama pomoći prezadužene (vel-garimine), siromašne (li-l-fukarai), one u nevolji (ve-l-mesakini) i putnike-namjernike (vebnis-sebili)!? Kako se moglo usloviti imamu stalno zaposlenje završenim fakultetom, moglo bi se usloviti i završenim mektebom mjesto na listi za izbor u džematski ili izvršni odbor onome ko to mjesto bude želio. To što ta mjesta nekad nekim ljudima nisu poželjna, vrijedilo bi i za to ispitati razloge u svakom pojedinom slučaju.

Smijem li pomenuti mogućnost u različitim iznosima članarine IZ-e za roditelje čija su djeca prethodne godine bila redovna u mektebu i učestvovala na hatmama, koje su ,mnogim imamima, i najvažniji i najsretniji (najstresniji) trenutak u godini.  Čudno je kako neki ljudi na položajima u džematima, pri medžlisima ali i na višim položajima očekuju da imam sam sve uradi  i na kraju on bude ocjenjivan na osnovu znanja djeteta koje taj dan možda neće ni doći. 

Često bude i slučajeva da je roditelj "nezadovoljan" radom imama zbog slabijeg uspjeha svog djeteta. A to dijete niti dolazi redovno niti uči dovoljno da bi se određeni rezultat vidio. Svaki imam koji je naučio jedno dijete da uči u Kur'anu zna, može i hoće naučiti i drugu djecu koja pokažu, svojim dolascima i trudom, da to žele i da su motivisana barem od strane roditelja. Od društva to nije baš često realno očekivati.  Za vrijeme mektebske nastave druga djeca se igraju i odlaze na izlete, u posjete, spavaju...

Šta dobije dijete koje ide redovno u mekteb?

Šta dobije dijete koje ide redovno u mekteb? Šta je realno da dijete usvoji u toku mektebske godine? Koliko godina se realno pohađa mekteb i tamo gdje je upisanost na dobrom nivou? Prvo učiti kako ili zašto? Neki znaju kako se klanja ali koliko ih zna zašto je to važno? Učiti prvo sura napamet naslijepo (naezber) ili prvo učiti  čitati i učiti Kur'an? Učiti teorijski propise o vjerovanju, ibadetu, ahlaku u prvim godinama a čitati u četvrtoj  ili petoj  godini nastave!? Je li moguće govoriti o nastavi bez ikakvih mehanizam koji garantuju da će se u procesu nastave obezbijediti redovnost i marljivost? Koliko je realno očekivati nastavu a vrijeme održavanja mektebske nastave je u slobodnom danima roditelja koji imaju potrebu i želju posjetiti svoje roditelje, rodbinu i prijatelje.

Mekteb u gradovima  ima konkurenciju, osim u školskim vannastavnim aktivnostima, i u svakovrsnom izboru kurseva, treninga, zabave. Gdje je realno smjestiti mekteb vremenski i sadržajno u tako zgusnutim terminima? Koliko je moguće ispoštovati plan i program mektebske nastave a da to ne bude djeci obaveza od koje, opipljivim interesima nemotivisani, bježe.  Je li realno očekivati da dijete zbog mekteba napusti sekciju u školi (većina ih je vikendom), za život i buduću karijeru važan kurs, trening od kojeg mu zavisi mjesto u ekipi ili na takmičenju...? 

Po nimalo skromnom mišljenju mnogih uvaženih kolega imama mekteb je, po pokazanoj zainteresiranosti za njega,  negdje u rangu,  a često i ispod, nivoa zainteresiranosti za kurs, trening, školsku sekciju a o nastavi neozbiljno je i govoriti.  Čak je i  petica iz vjeronauke u školi ista za onoga ko suru prouči onako kako je to moguće proučiti  samo redovnim učenjem  u mektebu, kao i za onoga ko je prouči repajući ko Edo Maajka (el ham du...).

Šta je realno zvanično i praktično  vrijedno pružiti djetetu kao priznanje za završenu godinu ili više njih u mektebu. Reći mu „Allahu na amanet", dati kesicu bombona, ili kao ozbiljna institucija izdati za društvo ili bar za Islamsku zajednicu važnu i važeću diplomu, certifikat  i uz to obezbijediti nagradu, koja će to biti? Odgovarajuća nagrada za onoga  i onome kome je uručena.

MašaAllah,  završio mekteb i ide u džamiju i brine o džamiji!?  Od Allaha dž.š. amanet!

Allahu na amanet!

 

Preuzeto sa rijeset.ba

MOJ PUT KA HIDŽABU

Moje ime je Alma, bošnjakinja sam,majka troje djece, živim u Njemačkoj i nosim hidžab od novembra 2008 god.

Ovo je moja priča o tome kako sam počela i zašto nosim hidžab.

Sjećam se jednog ljeta u Sarajevu, prije desetak godina. Kolegica i ja smo stajale na vratima radnje u kojoj smo radile.

Zezale smo se i smijale kao i sve djevojke naših godina.

Ona me iznenada upitala kako vidim sebe u budućnosti, kako bih voljela da izgleda moj život.

I dok me je ona upitno gledala,meni se ispred očiju pojavila opet ona ista slika koja me pratila već neko vrijeme.

Žena je stajala na vratima,obučena u dugu muslimansku nošnju i pratila muškarca koji je držao dva dječaka za ruku.

Neznam da li sam to sanjala,ali često kada bih legla naveče i sklopila oči, to bih vidjela i svaki put bih se osmjehnula i osjetila neki smiraj.

Došao je i kraj moga školovanja, ostala sam u šeheru,zaposlila sam se,nedugo poslije toga se udala i došla u Njemacku gdje je živio moj suprug.

Sve je bilo u redu,ja sam bila naizgled jedna sretna žena,ali u ustvari ja sam bila jako prazna osoba.

Nikad nisam mogla da se riješim neke tegobe u grudima, osjećaja da  nešto fali.

Moje znanje o islamu  je bilo da sam klanjala, postila i učila kur‘an još od djetinjstva,jer sam odrasla sa tim, ali o pravima i obavezama žene u islamu apsolutno ništa nisam znala.

Jedne prilike mi je suprug pokazao internet stranicu na kojoj su se sastajale žene. Vodile su je vjernice,a sastajale su se žene sa raznih krajeva svijeta muslimanke ali i nemuslimanke.

Tu sam počela da proširujem svoje znanje o mojoj prelijepoj vjeri, a prvenstveno o ženi u islamu.

Shvatila sam da je hidžab farz, stroga naredba ženi od njenog Gospodara i molila Allaha da me učvrsti u mojoj namjeri da Mu i na taj način ibadet činim.

Prvih par mjeseci nošenja hidžaba su mi bili najteži mjeseci u mom životu,moja porodica to nije u potpunosti prihvatala.

Porodica,poznanici prijatelji,svi su govorili jedno te isto: nikad nećeš naći posao u Njemačkoj, nikad nećeš  opstati ovdje sa mahramom na glavi.

Prošle su skoro dvije godine, ja i dalje nosim svoju mahramu i radim i opstajem ovdje gdje jesam.

Šta mi donosi budućnost to Allah jedini zna, ono što ja znam da je to bila najveća odluka u mom životu ali i najljepša.

Izabrala sam trnovit put ali lijep i jedini pravi put za ženu i Hvala Allahu nikad se nisam pokajala.

Iskušenja ima i bice ih uvijek ali ja nemam više one tjeskobe i praznine u grudima, bez obzira šta da se dešava oko mene.

Ja nosim mir, sreću i zadovoljstvo u svome srcu. Ja sam Allahu zahvalna što sam spoznala ko sam i zašto sam na ovom svijetu.

Dok ovo pisem,neko zvoni, to je moj suprug sa mojim sinovima,sad znam ko je bila ona žena.

Hvala ti gospodaru moj na uputi.

Alma Cavkic-Tiro

Kommentar schreiben

Kommentare: 4

  • #1

    Muminka (Mittwoch, 21 April 2010 22:56)

    Bas me dirnu u srce. hvala ti!

  • #2

    Umm-F. (Sonntag, 09 Mai 2010 16:05)

    Aferim sestro,
    da nas ostale Allah Uzviseni uzdigne na taj stepen! Selam alejk

  • #3

    sanela (Montag, 26 Juli 2010 22:19)

    svaka ti cas sestro zavidim ti

  • #4

    avgustina (Dienstag, 12 Juli 2011 10:27)

    ispunjenje

  • loading
Zašto nosim maramu?

U posljednje vrijeme često me pitaju o marami. Zašto sam pokrivena, šta za mene znači marama i da li imam problema jer je nosim. Za one koji znaju barem osnove vjere jasno je da je marama za ženu farz i u to nema nikakve sumnje. Međutim, ono što ljude koji mi postavljaju pomenuta pitnja suštinski zanima je kako je došlo do toga da se jedna osoba poput mene uopće odluči na takav korak. Suština njihovog problema je u onom „osoba poput mene“, što najčešće znači -obrazovana, umjetnica, samostalna, uspješna - a to su sve atributi koji se ne povezuju s nekim ko nosi maramu.

Percepcija pokrivene žene je najčešće zasnovana na predrasudama i stereotipu. Danas se automatski uz maramu veže - primitivizam, prisila, neki strašan događaj, poremećaj, regresija, ispiranje mozga, političko opredjeljenje i potpuna izolacija od vanjskog svijeta i savremenih tokova. Ako analiziramo sve negativne konotacije i asocijacije vezane za pokrivanje, onda ćemo vidjeti da žena s maramom po tome nema identitet, da je njena ličnost i slobodna volja potpuno isključena. Kako onda da neko ko ipak misli svojom glavom na tu istu glavu stavi maramu?

Čudno je kako se nikad ne postavi pitanje kako neko ko misli svojom glavom popije flašu loze ili kako su one koje misle svojom glavom došle u poziciju da obavljaju ono što je posao prostitutki, a da za to još ne dobiju nikakvu novčanu naknadu? Kako se dogodilo da se tako brzo promijeni slika sretne žene i mjerila vrijednosti? Da ono što je logično postane nelogično, a da se normalno smatra nenormalnim? Razloga ima mnogo, a jedan od njih su uzori koje nam nameću mediji.

Moje pranane su nosile marame i niko ih nije smatrao nazadnim. Bile su zaštićene od svega što mi danas moramo prolaziti. Možda je njihova sreća bila veća jer nisu imale TV, niti su išle u kino, niti su čitale „modernu“ literaturu. Uzori su im, valjda, bile ugledne žene iz komšiluka i porodice i to je bilo to. Onda je došao napredak, uzori ljudima servirani su medijima i stvari su se vrtoglavo počele mijenjati.
Posmatrajući život jedne od mojih nana i njenog muža, dakle, mog dede, shvatila sam da je nana uvijek bila blago nesretna, jer nije od njega dobivala ono što je htjela.

A šta je htjela i odakle je znala šta hoće?

Naime, u vrijeme njene mladosti, četrdesetih i pedesetih godina popularni su bili filmovi „Casablanka", „Prohujalo s vihorom" i knjige sličnih sadržaja. U tim filmovima i knjigama žene su bile fatalne, a muškarci romantični, zgodni i nepobjedivi. Svojim nevjenčanim ženama ili ljubavnicama su donosili cvijeće, nosili elegantna odijela i večerali uz svijeće. Moj rahmetli dedo je nosio elegantna odijela kada je išao na posao, ali pored svih svojih briga i troje djece nije dolazio kući sa cvijećem, već sa kesama krompira, kupusa i urijetko mesa. Nana je odijelom i frizurom podsjećala na holivudsku divu, ali je za razliku od njih kući heklala, čistila do iznemoglosti i potajno patila za nekim poput Clarka Gablea. Svoju tužnu sudbinu je skrivala od djece, ali je kćerkama željela da pronađu sreću koju ona nije imala.

Kćerke su u svojim životima našle sve osim romanse sa ekrana, a nana je mislila da je za to kriva njihova brzopletost pri izboru i neposluh prema majci. Nikada nije ni pomislila da su filmovi i knjige laž i da su filmske romanse nedostižne, jer su nerealne i nepostojeće.

Naninim kćerkama, dakle mojoj majci i tetkama su uzori postale napredne revolucionarke, žene koje dižu svoj glas na partijskim sastancima, a Alen Delon tiha patnja, ali nedovoljno jak da bi narušio načela onih koje su svoj život željele provesti u sretnom i poštenom komunističkom braku. Kćerke su završile fakultete i svoj život smatrale uspješnim jer ga ne provode kod kuće, već same tegare kese s pijace, nakon što pokupe dijete iz obdaništa. Domaće uzore sa ekrana niko nije dovodio u pitanje, svi su bili sretni i nosili iste frizure i blejzere drečavih boja.

Danas, kad su Nanine kćerke nane, a unuke odrasle i imaju porodice, nana na život gleda „realnije“, jer su joj na TV-u, kroz sapunice lijepo prikazali da sreće nema, da su žene „svakakve“, a muškarci predmet ženskih spletki, po profesiji najčešće kriminalci ili korumpirani političari. Niko nikom više ne donosi cvijeće, ali svak svakog vara i ubija, pa je nana sretna kad vidi da njene unuke nisu do guše u spletkama, a da zetovi ipak imaju karakter i moral. Jest da maramu smatra „pretjerivanjem“, ali i to će nekako progutati kad pomisli kakva je današnja omladina.

Eh, tako to sad nana vidi, sad kad je mudra i stara i kad se ne nada romansama i cvijeću, a one koje su mlade, „moderne“ i „napredne“, te slijede nove uzore s TV ekrana oblače dekoltee, kite se zlatom, slušaju turbo-folk, skupljaju pare da ugrade silikone i čekaju svog princa u BMW-u koji će ih voljeti i s kojim će biti sretne sve dok ga policija ne uhapsi i zatvori u zatvor. Shvatilo se da u fakultetu nije sreća, već u izgledu, pa će one koje budu dobro izgledale sigurno zaslužiti sreću, a ona je jednostavna i ogleda se u markiranoj odjeći, dobrom autu, „napucanom“ stanu i pokojem gramu kokaina.

E, sad se ja pitam, ko normalan danas ne bi stavio maramu na glavu i pokušao pronaći smisao i smiraj izvan zvjerinjaka zvanog „moderni svijet“!?

Autor: Aida Begić-Zubčević

Kommentar schreiben

Kommentare: 1

  • #1

    Lejla Karovic-Kersting (Samstag, 11 Juni 2011 00:21)

    Draga Aida, lijepo si prenijela svoje misli.
    Jeli ti ovo pitanje na kraju retoricno ili je konkretno upuceno citaocima?
    Ako je konkretno, otvoreno pitanje, dozvoli da te upitam zasto je marama uslov/neophoda normalnosti?
    Mahsuz selam i sve najbolje.
    Lejla Karovic-Kersting

  • loading